Informaciono-komunikaciona tehnologija (IKT) prožima sve sfere ljudskog delovanja, suštinski menja mnoge mikrosredine iz našeg okruženja, a time i način na koji živimo, radimo i razmišljamo. U takvim okolnostima, digitalne kompetencije postaju preduslov kvalitetnog funkcionisanja u savremenom društvu i iz osnova menjaju sam pojam „pismenosti“. Ipak, čini se, digitalne tehnologije najsporije prodiru u sferu obrazovanja, a školski sistem i kurikulum ne prate trendove i potrebe savremenog društva, time uskraćujući sebi benefite koji iz toga mogu da slede. "Ako biste hirurga koji je je živeo pre 100-150 godina uveli u današnju operacionu salu, on ne bi znao ni gde je, a kamo šta da radi. Ako biste nastavnika koji je živeo pre 100-150 godina uveli u današnju učionicu, on bi uzeo kredu i počeo da predaje!"* Da li ovo znači da je u obrazovanju (još odavno) dostignut ideal savršenstva, ili da se promene teško i sporo „primaju“? Složićemo se, daleko smo od savršenstva! Mark Prenski (Marc Prensky), američki pisac, teoretičar i autor mnogih knjiga o obrazovanju na početku svog čuvenog rada „Na horizontu“ još 2001. godine primećuje da su se „naši učenici drastično promenili. Današnji učenici nisu više one osobe za koje je naš obrazovni sistem osmišljen“. Vremena se menjaju, a sa njima i ljudi, učenici, potrebna znanja i veštine. Naše škole ostaju zaglavljene u 20.veku, dok naši učenici uveliko hrle u 21. vek. Mi u današnjici imamo obrazovanje jučerašnjice, za decu sutrašnjice! Kako da ovo promenimo? Kako da uhvatimo korak sa vremenom, ali i sa našim učenicima i pružimo im adekvatno obrazovanje koje će ih pripremiti za svet kakav ih sutra očekuje? Svakako NE držeći se ustaljenih navika, uživajući u udobnosti rutine i oslanjajući se na sopstvene „pred-digitalne“ instinkte. Pomenuti Prenski skovao je termin „digitalni domoroci“ kojim je označio generaciju naših učenika, generaciju Z. Oni su rođeni u digitalnom svetu nakon 2000. godine i ne pamte svet pre interneta, računara i mobilnih telefona. Odrastajući u takvom okruženju, oni digitalne tehnologije prihvataju kao sastavni deo života, kao nešto savim prirodno, kao osnovnu potrebu i zato njom lako ovladaju. S druge strane, mi stariji koji smo se digitalnoj tehnologiji „učili“, mi smo „digitalne pridošlice“ u taj svet i koliko god tom tehnologijom ovladali, uvek ćemo vući akcenat doba u kome smo odrastali, poput emigranta koji u stranoj zemlji savlada jezik i snalazi se njime, ali uvek zadrži naglasak stranca. Tehnologija je sveprisutna u životima tinejdžera, ali je istovremeno iznenađujuće odsutna iz njihovog obrazovanja. Iako većina škola danas poseduje digitalne kabinete, internet, a dosta njih je pokrivena i wi-fi mrežom, samo postojanje opreme i kabineta nije pokazatelj uspešne upotrebe i integracije digitalnog učenja u nastavni proces. Do ovakvog zaključka došao je i Nacionalni prosvetni savet kada je 2013. godine predstavio „Smernice za unapređivanje uloge IKT-a u obrazovanju“. U ovom dokumentu se ističe da je potrebno školske računare i opremu staviti u funkciju realizacije celokupne nastave, kako bi se postigla što efikasnija integracija IKT-a u obrazovni sistem i nastavnu praksu, a sve s ciljem podsticanja inovativnosti u nastavi i postizanja višeg nivoa ostvarenosti standarda obrazovnih postignuća. Zato je neophodno da nastavnici poseduju informatičku, informacionu i digitalnu pismenost i kompetencije, a da ih škole upute i da im omoguće usavršavanje u tom pravcu. Digitalno pismeni i kompetentni nastavnici moći će da svoje učenike upute u mogućnosti, ali i ograničenja novih tehnoloških alata, moći će da pokažu učenicima kako da otključaju čitave nove svetove znanja, ali i da ih upozore na mnoge opasnosti koje tu vrebaju. Digitalna pismenost ili kompetencija ne podrazumeva što više vremena provedenog ispred računara, na telefonu ili na netu. Digitalna kompetentnost označava skup znanja, veština i stavova neophodnih za kvalitetno korišćenje IKT-a sa ciljem promišljenog i bezbednog unapređivanja nastave i učenja u onlajn i oflajn okruženju. Istraživanja pokazuju da će prosečni pripadnik generacije Z do svoje 21. godine provesti 10.000 sati na mobilnom telefonu, 10.000 sati igrajući video igre, 20.000 sati gledajući TV, a manje od 5.000 sati čitajući. To je trend koji ne možemo zaustaviti, ali zašto ne bismo probali da ga preokrenemo u obrazovnu korist? Zašto ne pokušamo da bar deo vremena koje provedu pred računarom ili na mobilnom telefonu „ukrademo“ i preusmerimo na aktivnosti učenja, stvaranja, usavršavanja... To zapravo treba da bude i naša obeveza, ne samo mogućnost.
Sa ciljem da podrži nastavnike iz sistema obrazovanja u Srbiji u procesu integracije digitalnih sadržaja u svakodnevnu praksu, Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja je uz podršku Britanskog saveta, početkom 2017. donelo „Okvir digitalnih kompetencija – Nastavnik za digitalno doba“. Ovim dokumentom su definisane veštine, ciljevi i očekivani ishodi koji čine korpus digitalnih kompetencija nastavničke profesije i on može služiti za procenu postojećih veština nastavnika, ali i za planiranje njihovog budućeg usavršavanja. Korišćenje digitalnih tehnologija pomaže nastavniku da motiviše i smisleno uključi učenike u nastavni proces, da unapredi svoja, ali i njihova znanja i veštine, da ostvari bolju komunikaciju i saradnju sa učenicima i roditeljima i van učionice, da lakše i bolje prati napredovanje učenika, da unapredi saradnju sa kolegama iz svoje i drugih škola i sl. Zemlje koje godinama unazad ostvaruju najbolje rezultate na PISA testiranjima funkcionalnog znanja, poput Finske, Norveške, Japana ili Južne Koreje, uveliko primenjuju digitalnu tehnologiju u obrazovnoj praksi, na taj način integrišući izvan školski život dece (bogat tehnologijom), sa njihovim životom u školi. Na kraju, moramo biti svesni činjenice da je tehnologija tek alat, a ne ishod učenja. Naš cilj nije i ne treba da bude da naučimo nastavnike i učenike da koriste tehnologiju, već da ih naučimo da tehnologiju koriste kako bi podučavali, odnosno učili, i na taj način ostvarivali predviđene ciljeve i ishode obrazovanja. Tehnologija neće zameniti nastavnike u budućnosti. Ali će nastavnici koji koriste tehnologiju, verovatno zameniti one koji je ne koriste! piše: Marjan Milanov tekst je objavljen u školskom časopisu ĐAČKE ISKRE, OŠ "Despot Stefan Lazarević" u Babušnici * Valentin Kuleto Veština koja se u 21. veku podrazumeva, osim čitanja i pisanja, jeste i digitalna pismenost. Računari su ne tako davno postali svakodnevica svake ili bar skoro svake porodice, i danas se svet deli na one koji imaju besplatan pristup mrežama i one koji će dramatično zaostati za razvijenim delovima sveta. Danas se, ipak, vodi polemika o tome koliko rano treba krenuti sa opismenjavanjem dece i o uticaju modernih tehnologija na naš mozak. Kao što to obično biva sa svim novinama, postoje oni koji veruju da to pogubno utiče na društveni i psihološki život ne samo dece već i odraslih, i oni koje nazivamo tehno-optimistima. Da li i kako internet utiče na razvoj dece? Da li deca postaju društveno izolovana ili povezana kada koriste internet? Postaju li depresivna ili srećna? Da li to utiče na njihove rezultate u školi dobro ili loše? Sve su to nedoumice i postoje brojni članci i stručnjaci koji još više zbunjuju roditelje. S jedne strane su entuzijasti, a s druge oni koji alarmiraju sve kao problem, mada, kako kažu istraživanja američke Nacionalne naučne fondacije - NSF, najviše je onih koji su u sredini. Upravo je zbog toga pre desetak godina urađeno više studija kako bi dale odgovor na pomenuta pitanja. Najzanimljiviji rezultat je pokazao da internet nije imao nikakav uticaj na društveni život dece, zapravo, nije bilo ni pozitivnih niti negativnih efekata po njihovu društvenost. Broj njihovih bliskih prijatelja nije se menjao ni pre ni posle povećavanjasticanjem iskustva na internetu. Korišćenje interneta nije imalo uticaja na osećaj samopoštovanja. Još važnije, nije bilo negativnih efekata ni na akademske rezultate tinejdžera, u stvari, bilo je samo benefita. Problem je bio samo to što deca koja bi imala najviše koristi od pristupa internetu jesu upravo deca koja ga najčešće nemaju. U današnjem svetu veoma je važno prilagođavanje novoj vrsti pismenosti - digitalnoj pismenosti, kako kaže psihološkinja Dobrinka Kuzmanović sa Fakulteta za medije i komunikacije i saradnica Instituta za psihologiju Filozofskog fakulteta, a to se posebno odnosi na Srbiju. "Digitalna pismenost predstavlja jednu od ključnih veština za život u 21. veku, oruđe za socijalnu uključenost celoživotno učenje i život mladih uinformacionom društvu", kaže Dobrinka Kuzmanović za Nedeljnik. "Prema Evropskom okviru ključnih kompetencija, digitalna pismenost ili digitalna kompetencija, definisana kao sposobnost kritički promišljenog i bezbednog korišćenja informaciono-komunikacione tehnologije, predstavlja jednu od osam ključnih kompetencija za celoživotno učenje (pored matematičke i čitalačke pismenosti, poznavanja stranog jezika,ovladavanja veštinama učenja itd.)." npr. za međuljudsku interakciju i komunikaciju) slabe, a nove neuronske putanje u našim mozgovima (npr. za istovremeno obavljanje više stvari,tzv. multitasking) jačaju. "Jedna studija sprovedena na UniverzitetuStanford neverbalnih emocionalnih poruka tokom razgovora uživo." 17, koje je za UNICEF sproveo Ipsos Strategic dominantnog dela dece tog uzrasta. Istraživanje je pokazalo da 83% 90% domaćinstava raspolaže i nekim od klasičnih (statičkih) uređaja (PC/laptop). Preko 85% dece poseduje sopstveni mobilni telefon, a čak njih 63% poseduje smart telefon. Svako drugo dete (54%) poseduje sopstveni IT uređaj (PC/laptop/tablet). Uzrast oko deset godina je prelomni trenutak kada deca masovnije ulaze u svet mobilnih telekomunikacija. Prema iskazima samih roditelja, skoro 95% dece pristupa internetu pretežno putem sopstvenog android/smart Ipak, sedenje satima pred računarom ne podrazumeva, niti osigurava razvoj digitalne pismenosti kod mladih. "Rezultati međunarodnog istraživanja 'Deca sveta na internetu' (koje je realizovao UNICEF u saradnji sa Institutom za psihologiju 2016. godine) pokazuju da su devetogodišnjaci iz Srbije počeli da koriste internet u proseku sa 5,5 godina, a sedamnaestogodišnjaci u duplo starijem uzrastu, sa 10 četovanje Dobrinka Kuzmanović. S druge strane, s porastom korišćenja interneta, i rizici su se umnožili, a neprijatna iskustva i izloženost dece uznemirujućim sadržajima su sada već evidentna.
"Paralelno sa tim rasle su alertnost saniranja kompetentnostiosnovnoškolskom isrednjoškolskom uzrastu", objašnjava Dejan Radosavljević. vršnjačkim grupama na društvenim mrežama. PC igre kao sadržaj i internet aktivnost pretežno zaokupljaju mušku decu, a blago gube na značaju nakon 15. godine. Komunikacija na društvenim mrežama više zaokuplja starije uzrasne grupe (nakon 12. godine), a na uzrastu 14-17godina to je za 70% njih svakodnevna internet aktivnost. Na opštoj listi briga i strahova roditelja u vezi sa njihovom decom, internet rizici zauzimaju visoko mesto. Kao najbitnije roditelji navode zabrinutost vezanu za dostupnost neprikladnog materijala (43%) i kontakte sa nepoznatim osobama na internetu (40%). Čini se da su roditelji naprosto "preselili" svoje poznate i tradicionalne strahove u jedan, relativno nov i njima nedovoljno poznat kontekst. To naročito ilustruje podatak da je strah od kontakata sa nepoznatim osobama ali i strah od seksualnog uznemiravanja na internetu u znatno većoj meri zastupljen kod roditelja ženske dece. Skoro 65% roditelja dece smatra da su internet i mobilne komunikacije nebezbedno i opasno mesto za njihovu decu, pri čemu je ovakav stav daleko izraženiji među roditeljima sa nižim obrazovnim statusom. Ipak, Radosavljević kaže, digitalni svet obiluje rizicima i opasnostima podjednako kao i realni. "Važno je istaći značaj jačanja svesti, kako u društvu u celini, tako i među roditeljima, o visokom stepenu povezanosti generalnog nasilja i nasilja na internetu", ističe naš sagovornik i sublimira u jednoj rečenici poruku roditeljima: "Budite u kontaktu sa svojom decom." inovativnosti i celokupni razvoj društva, zato je mnogo važno usavršavatiobrazovni sistem. "Potreba za novim pismenostima nameće nove izazove pred sisteme obrazovanja. U mnogim zemljama prepoznat je značaj digitalne pismenosti i ona je inkorporirana u nastavni plan i program od ranogosnovnoškolskog uzrasta. Međutim, u Srbiji, ali i u nekim susednim zemljama, npr. u Hrvatskoj, informatika još nije obavezan predmet tokom obaveznog obrazovanja", podseća Dobrinka Kuzmanović. Kada se digitalna pismenost definiše kao skup jednostavnihproceduralnih veština (tzv. "copy and paste literacy psihološkinjaKuzmanović. "Ako se digitalna pismenost, u skladu sa savremenomkoncepcijom pismenosti, procenjuje na osnovu složenijih kognitivnihveština (npr. izvođenje zaključaka iz informacija pronađenih na internetu, poređenje informacija, kritičko vrednovanje Upravo zbog toga što je digitalna pismenost složen koncept, ona zahteva i vladanje bazičnim IKT veštinama (čitanje, pisanje i računanje) koje su preduslov za rešavanje kognitivnih zadataka u digitalnom okruženju. Ali tehnička znanja i veštine nisu dovoljne, ponavlja psihološkinjaKuzmanović i kaže da "digitalno pismena osoba poseduje veštine informacione i komunikacione pismenosti, kritičko i kreativno korišćenje informacija, rešavanje problema u digitalnom okruženju". Nezanemarljivo je to da je digitalna revolucija doprinela povećanju naših intelektualnih sposobnosti, kako kaže Dobrinka simultanog obavljanja više stvari, vreme reakcije, periferni vid". Upravo je jedan od načina na koje internet indirektno pomaže deci i prikupljanje sredstava za one najugroženije mališane. Primera radi, nedavno su se UNICEF i Telenorodlučili na saradnju koja podrazumeva da članovi Telenor banke mogu da postanu članovi "Kluba prijatelja UNICEF-a" i redovno donirajunovac, sa samo nekoliko klikova, i to 100, 200 ili 500 dinara. Kako zaključuje naša sagovornica, "digitalna tehnologija, u osnovi, nije ni dobra niti loša. Presudan je način na koji je koristimo". izvor: www.nedeljnik.rs February 3rd, 2017 |
Kategorije
All
Arhiva članaka
June 2022
|